Enes Begović naći će se ove nedjelje u žirijskoj stolici muzičkog takmičenja „Nikad nije kasno„, prvi put nakon porodične tragedije koja se dogodilo u junu 2023. godine, kada mu je preminuo sin.
Pjevač je kao i uvijek izdvojio vrijeme da proćaska sa ekipom Granda i tom prilikom govorio je unucima, karijeri, ali i Saši Popoviću.
Da li ste svjesni da je u toku 10. jubilarna sezonu šoua „Nikad nije kasno“?
„Nekako sam i ja u tom filmu, jer sebe smatram dijelom ove emisije. Toliko puta sam nastupao i bio prisutan ovdje da je zaista osjećam kao svoje.“
Zovu vas i kapetanom ove posade?
„Dobio sam i taj naziv od Mareta i Žike, dobili smo naziv Kapetani. Nije potonuli brod nego su kapetani plovidbe ove lijepe emisije. Ovo je nešto van svih očekivanja, čudo od emisije. Nedavno sam bio u Australiji, pa potom u Americi pa su me pitali kada ću opet biti u žiriju.“
Nekako ste i kapetan emocija ali ste otplovili i na drugi kraj svijeta?
„Jedna od mojih najuspješnijih turneja ui inostranstvu je bila upravo ova u Australiji. Posebno bih se zahvalio svima koji su bili na ovim koncertima, a posebno mom prijatelju Hamdiji Bešireviću koji je i organizator većine nastupa pjevača iz ove regije. Napravio je čudo. Bio sam iznenađen kada sam na svoj mejl dobio poziv od gradonačelnika Sidneja da dođem da mi uruče plaketu počasnog građanina i da mi daju ključ grada Liverpula, koji je dio Sidneja. To me je pozitivno ganulo i bila mi je čast. Bio sam presretan jer nikad nije niko sa ovih prostora dobio tako nešto. Vjerovatno su prepoznali nešto u meni, ne znam ni ja, a koncert u Sidneju koji sam imao tamo tih dana bio je jedan od najposjećenijih ikada. Posebno bih naglasio da je struktura publike bila porijeklom iz svih krajeva Balkana, bio sam ushićemn i presretan. Vjerovatno je to i podstaklo ljude iz tamoišnje lokalne administracije da mi dodijele ovo priznanje.“
Ta popularnost bi mogla da se mjeri sa popularnošću Zdravka Čolića, kako vi doživljavate Čolu koji je nešto stariji od vas?
„On je stariji od mene, ali htjeli mi da priznamo ili ne, Zdravko Čolić je neko ko je obilježio jedno vrijeme. Zdravko Čolić je muzika, on je historija muzike, pop muzike bivše Jugoslavije, ikona Sarajeva. Mi koji smo napravili nešto u životu u karijerama, počev od Dina Merlina, Halida Bešlića do mene, svi smo nekako bili oduševljeni njegovim izvedbama i uspjesima. Sve pjesme koje je on otpjevao u to doba za mene su posebno emotivne i drage. Na kraju, ja sam odrastao uz tu muziku i to mi je dalo inspiraciju da se bavim ovim poslom.“
Iako vam je Čolina muzika dala inspirtaciju, vi ste ipak prepoznatjivi i izgradili ste uspješnu karijeru u folk muzici?
„Malo čudno zvuči, ali u Bosni ljudi znaju da pjevaju, kao što mi je govorio Saša Popović: ‘Endži, gdje god dođem pa i konobari znaju pjevati. Kako ide mikrofon od pjevača pa redom od stola za stolom, počne da pjeva svako za stolom i svi znaju da pjevaju. Onda uzme konobar, počne i on da pjeva, i on razvali’. Naše podneblje je jako muzikalno, to je narod koji zna i voli muziku, poznaje dušu.“
Ali u Bosni to je čini se naročito izraženo?
„U Bosni posebno, zaista, uz dužno poštovanje prema svima“.
Mnogi autori koji su pisali knjige o muzičkoj historiji, naročito u pop-rok muzici uvijek su posebno apostrofirali uspjeh sarajevske scene, očigledno sa razlogom?
„Dobro pitanje. Kada sam kao momak dolazio u Beograd, prvi put sam pjevao zabavnu muziku. Pjevao sam baš Zdravka Čolića „Ti si jedina od svih…“ . To je zaista bilo… Ne znam da li je postojao neko da ne voli to što on radi. Poslije sam počeo da se bavim ovim drugim, jer narodna muzika je, da budem iskren, bila moje opredjeljenje pošto je najviše volim. Pogotovo taj bosanski izvorni sevdah, koji je muzika iznad svega. Iznad svih ovih žanrova ona ima posebnu težinu, kulturološki je najupečatljivija, naročito za područje Bosne i Hercegovine, i dio je njenog identiteta“.
Kada se kapetan vrati sa plovidbe ostaje li mu slobodnog vremena da provodi sa unucima?
„Ima ih četvoro na moju veliku sreću. Imam dva unuka i dve unuke. Volim ih najviše na svijetu i to mi je sad nekako relaks, pošto kad sam bio mlađi nisam imao vremena da se posvetim svojoj djeci. Ali sada imam vremena da se posvetim unucima i to je ono što me ispunjava u životu. Kada su mi moji roditelji, koji na žalost sada nisu živi, pričali koliko se vole unučad, ja nisam vjerovao. Recimo da mi kaže majka ‘Više ja volim unuka nego tebe’. Meni je to bilo čudno kako me majka može manje voljeti nego unuka. Međutim sad sam se zaista uvjerio u to. To je neizmjerna, neizmjerna ljubav. Ako gledaju unuci da znate, iskoristite nanu i deku jer njena je ljubav bezrezervna i bezvremenska (osmijeh).“
Kako izgleda to provođenje vremena sa unucima?
„Unuci su razuličitih uzrasta, imamo godinu i po, 10 godina, 14 i 15 godina. Najstariji unuk mi je odličan fudbaler, a unuke se takođe bave sportom. Jedna igra tenis, a druga odbojku, a za malog ćemo tek da vidimo.“
„Mali“ će na muziku?
„Pa volio bih da bude nešto da radi što je dedo radio.“
