Mini traper suknja, vruće hlačice, kolekcija čipkastog donjeg rublja i par crnih štikli. Počelo mi se vrtjeti u glavi dok sam kopala po torbi pronađenoj u zadnjem dijelu našeg ormara.
Prva pomisao bila je da moj suprug, s kojim sam u braku osam godina, ima aferu. Srce mi je divljački kucalo, mašta je radila punom parom. Stavila sam sve nazad u torbu i vratila je gdje je bila.
Očajnički sam željela saznati istinu, prisjetila se Barbara Hamlin (72) iz Somerseta u Velikoj Britaniji trenutaka koji su u njoj probudili sumnju.
Sljedeći dan je trebalo da lete u Kanadu pa je odlučila, iako joj nije bilo lako, pričekati s razotkrivanjem suprugove tajne. Sletjeli su, smjestili se, ali ona nije mogla izdržati.
“Ležali smo zajedno u krevetu, bio je mrak, a meni se smračilo pred očima. Pitala sam ga čija je to torba sa ženskom odjećom koju sam pronašla, a on je odgovorio: ‘Moja’. Na moje zaprepaštenje ‘druga žena’ bio je zapravo on. Imala sam tada 49 godina, a John 48. U braku smo bili osam godina, ali nijednom nisam pomislila da voli nositi žensku odjeću”, nastavila je.
Kaže kako je toliko strahovala od preljuba da joj je njegovo priznanje donijelo olakšanje, ali nije se nadala da će jednog dana odlučiti da promijeni pol. Na zahvat je otišao prije pet godina i postao je žena. Tada su zapravo počeli ozbiljni problemi u njihovoj vezi, ali uspjeli su ih prebroditi.
“Naš bračni život prije te operacije je bio blažen. Oboje smo radili kao nastavnici u osnovnoj školi u Somersetu, upoznali smo se na poslu i postali bliski nakon što se on razveo od žene s kojom ima sina i kćerku. Dvije godine ranije i ja sam se rastala. John i ja nikada nismo željeli stvarati vlastitu porodicu, jer je on već imao djecu, a ja nisam imala neki jaki majčinski instinkt”, ispričala je.
Danas, kada odvrti malo film u glavi, kaže da je bilo nekih naznaka. Na primjer, baš uvijek je imao čiste i lijepo njegovane nokte i volio je s njom ići u kupovinu odjeće. Bili su snažno povezani, i fizički i intelektualno, a to traje i danas.
“Rekao mi je da ga nošenje ženske odjeće opušta i da se taj poriv u njemu pojavio dok je još bio dijete od šest godina. Slušala sam ga pažljivo i trudila se razumjeti. Znam, ne bih nastavila našu vezu da mi je to rekao na početku. Ležali smo taj dan, kada je sve priznao, satima u krevetu i razgovarali. Moja reakcija nije samo iznenadila njega, već i mene. To što sam čula nije me odvratilo od njega. Bila sam otvorenija prema svemu više nego što sam mislila, jer naša ljubav je puno dublja od samog pola”, rekla je.
“Ovo će vam možda zvučati čudno, ali sve je postalo na neki način uzbudljivo. Više nije morao kradom kupovati žensku odjeću, već smo zajedno bili u tome. Obilazili smo trgovine po Vankouveru. Nešto bismo kupili, a prodavači su pretpostavljali da je to za mene”, dodala je.
Nakon povratka u Veliku Britaniju rekla mu je da to jednostavno mora ispričati dvjema najboljim prijateljicama, a on nije imao ništa protiv. I njima je to bilo u redu.
“Na moje iznenađenje, on je bio vrlo privlačan odjeven kao žena, možda zato što je u tim trenucima bio srećan, a ispod svega se nalazio muškarac kojeg sam voljela. Bio je to i dalje John u kojeg sam se zaljubila”, kaže Barbara i dodaje da ga nikada nije pitala privlače li ga muškarci, nije osjećala potrebu jer su bili vjerni jedno drugome.
Nakon nekog vremena počeli su zajedno izlaziti, oboje kao žene, a on se u tim trenucima odlučio zvati Jane. Znali su tako otići u London, obilaziti restorane… Nakon toga je postalo sasvim normalno da se presvuče u žensku odjeću kada dođe kući sa posla. U početku je nosio mini suknje, ali s vremenom se počeo odijevati slično kao njegova supruga.
Da bi želio promijeniti pol, John joj je priznao 2011. godine. Poželio je započeti s hormonskom terapijom i na kraju otići “pod nož”.
“Obuzela me neka tjeskoba. Osjećala sam se kao da sam potonula. Do tog trenutka nisam izgubila muža, a onda sam se morala suočiti s idejom da je muškarac za kojeg sam se udala zaista žena. Ali, u suštini sam znala da ćemo ostati zajedno. Voljela sam Jane i to je trebalo da uradi da bi bila istinski svoja, tako da nije imalo smisla raspravljati”, nastavila je Barbara.
Nakon godinu dana uzimanja hormonske terapije, Johnu su počele rasti grudi, a dlake na licu su nestajale. Živio je potpuno kao žena dvije godine prije zahvata. Predavao je na univerzitetu kao Jane i dobio je stotine poruka podrške od svojih studenata. Ni poslodavcima to nije smetalo, ali njegova supruga se počela mentalno raspadati, a time i njihova veza. Išli su zajedno kod terapeuta i prebrodili krizu.
Uslijedio je zahvat kojim su mu uklonili penis i testise te kreirali vaginu. Bilo je to u junu 2014. godine.
“Vozili smo se četiri sata do bolnice, a u meni je strah postajao sve veći. Brinula sam se da bi operacija mogla poći po zlu. Ali, sve je išlo po planu. Osjetila sam da sam manje anksiozna i da bih možda mogla preći u sljedeću fazu naše veze i našeg zajedničkog života”, rekla je i dodala da je ponosna kako njen sad bivši muškarac izgleda kao žena, s kojim ponosom hoda naokolo.
“Jane sebe klasifikuje kao ‘lezbijsku trans-ženu’, što znači da me i dalje privlači, kao i ja nju. Još smo intimni kao bračni par, još se ljubimo i mazimo. Imam 72 godine, u penziji sam i druženje je ionako sada najvažnije. Nikad mi nije nedostajalo ležanje pokraj muškog tijela i ne mislim više o Jane kao o Johnu. Naša priča pokazuje da vremenom i hrabrošću brak može preživjeti bilo šta. Uostalom, Jane i ja smo obični ljudi čija ljubav nadilazi sve”, zaključila je pa se okrenula prema Jane. I Jane (nekad John) je podijelila svoju stranu priče.
“Kada sam prvi put izašla u javnost, svi su govorili koliko sam hrabra, ali hrabra je bila i Barbara.
Godinama sam joj željela reći sve, ali bila sam previše uplašena da će me napustiti. Otkako znam za sebe, osjećala sam se kao rođena u pogrešnom polu. Kao dijete sam potajno mijenjala odjeću s djevojčicom iz susjedstva, iz dječje znatiželje”, kaže Jane.
Prisjetila se kako ju je mama nazvala “glupim dječakom” kada joj je spomenula da bi se željela odijevati kao djevojčica.
“Polazak u školu samo za dječake je bio težak period, znala sam da će mi se rugati ugledaju li bilo kakvu naznaku ženstvenosti. Osjećala sam nemir iznutra, pokušavala shvatiti svoje emocije, jer sam znala da nisam gej, nisam voljela dječake. Počela sam se kriomice oblačiti kao curica. Omotala bih peškir oko sebe kao suknju, stavljala teniske loptice pod majicu. Tada bih uhvatila svoj odraz u ogledalu i zgrozila se. Trenutak ugode bio je tako prolazan”, nastavila je.
Priznaje da je osjetila ogroman osjećaj olakšanja kada je Barbara spomenula pronalazak skrivene torbe sa ženskom odjećom.
“Potajno sam je odijevala naveče, kada bi ona bila negdje vani. Na neki način sam se osjećala ugodno, ali opet mi je bilo grozno što to nisam mogla podijeliti s Barbarom. Neke žene bi se u njenoj situaciji osjećale izdano od strane supruga, ali ona nije. Nisam se osjećala krivom jer nisam kriva što sam transrodna osoba. Tako sam rođena. Niko zapravo ne razumije zašto je to tako”, prisjetila se Jane.
Kaže da ju je Barbara naučila kako se dobro našminkati i bila je zadovoljna onim što vidi u ogledalu, ali nešto joj ipak nije dalo mira.
“S vremenom sam osjećala sve veći poriv da napravim potpuni prelaz. Bilo je teško žonglirati s dva identiteta. Imala sam čak i dvije vrste garderobe, jednu mušku za van i žensku za praznike, posebne događaje i večeri kod kuće. Mnogo transrodnih ljudi je odbačeno od strane njihovih porodica pa sam strahovala kako će to moja, sad već odrasla djeca prihvatiti. Razumljivo, bili su šokirani. Odlučila sam sve priznati i bivšoj supruzi, jer sam znao da će djeca trebati nekoga s kime će razgovarati o tome”, kaže
S bivšom suprugom se zna otkako su imali 18 godina, a vijest je dobro prihvatila.
“Jednom dok smo sjedili i pili čaj, moja bivša supruga je rekla Barbari: ‘Ja se ne bih mogla nositi sa time’. Znam da sam jako srećna što imam Barbaru”, dodala je Jane. Unuci su novosti najbolje prihvatili. Malo im je bilo čudno kada su djeda prvi put vidjeli u ‘Jane’ izdanju. Bili su u pubu, a Barbara je brzo izvukla karte za igru kako bi im malo odvukla pažnju. Ipak, unuci se nikako ne mogu naviknuti zvati je Jane pa je za njih i dalje “djed”.
“Navikli su me tako zvati pa sad, kada im se potpisujem na čestitku, napišem ‘Djed Jane’. Kćer mi je nedavno priznala da je oduvijek imala osjećaj kao da nešto tražim, a sada je napokon shvatila o čemu se radi. Za rođendan mi je darovala divnu plavu maramu s cvjetićima. Puno mi to znači, jer je to simbol prihvatanja onoga što zapravo jesam” zaključila je Jane, koja je predsjednica društva “The Beaumont Society”, najveće britanske grupe za podršku transrodnim osobama, prenosi “DailyMail“.
