Koliki je trag nekoga ko je otišao prije deceniju, ali još diše u gradu koji ga ne zaboravlja? Žan Marolt preminuo je 2009. godine, a njegovi prijatelji, kolege i njegov Kamerni teatar 55 još uvijek su sigurna skrovišta u kojima njegov duh i aura nastavljaju živjeti, piše “Klix“.
Pojam “glumac” u rječniku označava dvije stvari: onoga ko se bavi glumom kao profesijom i onoga ko se pretvara. I to zaista nije netačno, ali jeste uopšteno značenje i površno gledanje ove riječi i profesije. Čak sa sobom povlači i pitanje: Je li sebično reći da je glumac samo osoba koja se pretvara?
Svi oni koji su imali priliku sresti nekog glumca van scene, razmijeniti nekoliko riječi s njim ili pak popiti kafu, primijetili su nekoliko stvari. Prije svega, vidjeli su u njemu komadić svakog lika koji je glumio. Možda je samo tik, a možda mu je uloga promijenila način na koji je birao gledati svijet kada ustaje ujutro. Ali te stvari su tu, glumcima su džepovi puni djelića likova koje su nekad tumačili. Marljivo rade i vješto vas zavaraju kada glume pa se čak i gledajući najboljeg prijatelja morate fokusirati kako biste ga prepoznali kada se u ruhu novog lika pojavi na sceni. Zato je važno da se takvima, osim aplauza, pruži više, pogotovo onda kada nas zauvijek napuste.
Reditelj Dino Mustafić prokomentarisao je kako nedovoljno ulica u Sarajevu nosi imena naših umjetnika. Potrebno ih je više cijeniti, objasnio nam je, unaprijediti kulturu sjećanja. Primjer dobrog čuvanja uspomene jeste nagrada na festivalu “Dani Jurislava Korenića” koja nosi ime “Žan Marolt”, po glumcu koji je preminuo prije deset godina, a pored čijeg imena nije dovoljno staviti samo riječ “glumac”.
Iako ga fizički nema u gradu, Žanov lik još uvijek egzistira na kulturnoj sceni. Najjasnije ćete ga vidjeti ukoliko se obratite nekom od njegovih bliskih kolega i prijatelja. Pa ćete, ukoliko nazovete njegovog kolegu i dugogodišnjeg prijatelja Izudina Bajrovića, na pomen prijateljevog imena s druge strane telefonske žice čuti uzdah i emotivno prisjećanje. Reći će vam da je na Akademiji scenskih umjetnosti od Žana bio stariji za samo jednu generaciju, da su manje saradnje sa ASU prerasle u ozbiljnije angažmane u pozorištu, na televiziji, filmu…
“Posebno smo se družili 1999. godine, kada nas je švedska glumica Bibi Andersson zvala da zajedno radimo na predstavi u Štokholmu”, objašnjava nam, na trenutak zašuti, pa nastavlja: “Žan je bio divan. Bio je duhovit kao niko drugi koga sam poznavao, uvijek u centru pažnje. Fizički je bio krupan, a pritom tako krhak, preosjetljiv”.
Glumčevi počeci u karijeri vežu se za osamdesete, vrijeme kada je poslije završene Druge gimnazije upisao Elektrotehnički fakultet. Na vagi je, između elektrotehnike i glume, pobijedila ljubav, pa je Žan napustio ETF i zaputio se na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Poslije biva angažovan u SARTR-u, Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55, kao i televiziji i filmu.
Imao je zapažene uloge u predstavama kao što su “Buba u uhu”, “Umri muški”, “Kidaj od svoje žene”, “Ujak Vanja” te u brojnim filmovima i televizijskim serijama, među kojima su “Mliječni put”, “Dobro uštimani mrtvaci”, “Viza za budućnost” i posljednja serija u kojoj je glumio “Lud, zbunjen, normalan”.
“Sigurno, koga god ste pitali, nahvalio je Žana kao glumca. Tu jednostavno nema dileme, on je bio vrhunski majstor. Međutim, bio je i čovjek koji nije pristajao ni na kakve klanove, nije želio da bude dio njih. To je razlog zašto je imao manji broj glavnih filmskih uloga nego što bi to, s obzirom na njegov talent, trebalo biti”, objašnjava reditelj Feđa Isović, Žanov dugogodišnji kolega i prijatelj.
Žana opisuje kao eminentno maštovitog improvizatora. Prisjeća se njihove saradnje na seriji “Lud, zbunjen, normalan” kada su epizodi nedostajale četiri minute.
“Nisam bio u Sarajevu, bio sam na odmoru u inozemstvu i sjećam se dobro kako sam riješio taj problem. Napisao sam SMS poruku kojom sa opisao scenu koju treba dosnimiti, a u kojoj sam Žanov karakter doveo u kafanu za jednim ženskim karakterom. Postavio sam osnovnu dramaturšku situaciju i bukvalno napisao: ‘Ovdje neka Žan nešto laprda, šta mu god padne na pamet, samo da dobijemo nekoliko minuta’. Na kraju smo u montaži imali 5 minuta viška. Takav je bio”, završava Isović.
Žan je preminuo 2009. godine, a od njega su se tada opraštale brojne kolege. Zgranuti, utučeni i duboko pogođeni gubitkom prijatelja okupili su se u Kamernom teatru 55 i uputili mu posljednje zbogom. Za Žana je svako imao nešto reći, nekoliko redova koje mora pročitati. Kazali su kako će im nedostajati, kako je bio divan čovjek, kako je otišao prerano… Svi su se složili u jednom, gubitak Žana Marolta značio je nenadoknadiv gubitak za kompletnu bosanskohercegovačku kulturu.
I zato se pojam glumac ne može i ne treba koristiti tek tako, bar kad je riječ o Žanu. Zato njegovo “glumac” nosi puno više. Bio je kolega, a ujedno i prijatelj. Glumac, ali i čovjek koji je ljubav pronašao tamo gdje se dotiču daske pozorišne scene i zavjesa.
Kamerni teatar 55 nas nastavlja podsjećati na čovjeka koji je znao svoju ulogu kad se zavjesa digne, ali i onu drugu, kad se spusti i on ostane s druge strane s brojnim kolegama. Biti karizmatičan na sceni i van nje, humorističan, pun ljubavi prema svijetu, jednostavan i nevjerovatno talentovan za međuljudsku komunikaciju… Sve to znači dati pojmu “glumac” sasvim novi nivo i značenje koje mnogi poslije Žana moraju zaslužiti, a na koje će nas sve još dugo podsjećati “Dani Jurislava Korenića” i nagrada “Žan Marolt”.
