Halid Bešlić je prije skoro deset godina za dlaku u saobraćajnoj nesreći izbjegao smrt. Kaže da je tada izgubio oko, ali je “dobio pluća”… O tadašnjoj borbi za život govorio je za srbijanski magazin Glossy
U intervjuu za Glossy.rs, sarajevski pjevač priča o djetinjstvu, druženju s kolegama, a na početku razgovora je otkrio kako izgleda jedan njegov dan.
– Probudim se, popijem kafu i onda polako odem do svoje pupme i motela. Obavezno pročitam dnevnu štampu i onda vrijeme provodim sa svojom porodicom. Sad iščekujem beogradski koncert kojem se radujem. Iskeno da vam kažem, nema potrebe za dodatnom vježbom jer to je moj teren. Repertoar je spreman, ja sam i više nego uzbuđen i jedva čekam susret s publikom – rekao je Bešlić koji se sprema za solistički koncert 8. maja u Sava centru..
Da se vratimo na vaše djetinjstvo. Po čemu danas pamtite taj period?
– Uh, to je bilo prije 60 godina. Drugo je to vrijeme bilo. Siromašnije nego danas, ali sretnije se živjelo. Zadovoljni smo bili sitnicama. Sjećam se da me je jedna čokolada obradovala. Tada nije bilo da je neko bogat ili siromašan, svi smo bili jednaki.
Kada ste bili najsretniji?
– Imao sam dosta lijepih trenutaka u životu. Moja ljubav iz djetinjstva je muzika i u njoj sam uspio. Najsretniji sam bio kad sam se oženio, dobio sina i sad unuke. Nesretan sam bio samo za vrijeme rata. Pet godina života mi je skratilo to vrijeme.
Ipak, saobraćajna nesreća iz koje ste ostali hendikepirani vam je na neki način promijenila život…
– Svaki dan prolazim pored mjesta gdje sam doživio nesreću. Stalno pomislim da li je tada nešto moglo da se promijeni. Imam posljedice što ne vidim na oko, ali ostalo sam sanirao. Vrijeme brzo prolazi, stižu me godine, refleksi zatupljuju. Volio bih da se to nije desilo, a možda je to i dobro, jer otada sam prestao da pušim i to je vrlo bitno za moju karijeru. Kad su me odvezli u bolnicu i stavili me u vještačku komu, dobio sam vodu u plućima. Imao sam loš imunitet. Nastala je borba za moj život. Izgubio sam jedno oko, ali sam dobio pluća kad su mi izbacili svu tu vodu.
Pređimo na vedrije teme. Sa kojim kolegama se često provodite?
– Sa Harisom Džinovićem sam bio na raznim sjedeljkama. Njega treba samo navući da zapjeva. Težak je da počne, zato sam ja tu. Volim da sjedim sa Šabanom Šaulićem, on mnogo lijepo, maestralno i magično pjeva. Zatim sa Marinkom Rokvićem, Miroslavom Ilićem, sa Zoranom Kalezićem. To su ljudi sa kojima sam najbliži. Takođe, Čola i, naravno, Željko Joksimović.
Hit “Ja bez tebe ne mogu da živim” je obilježio prvu sezonu “Ubice mog oca”, dok pjesma koju izvodi Šaban Šaulić nije imala takav odjek u nastavku snimanja ove serije.
– Ne mogu da kažem da je moja bolja pjesma, ali ispade da je za narod bolja. Postoje pjesme koje narod prihvati ili ne. Ni ja tu pjesmu nisam htio da snimim, ali eto, postala je megahit.
Da li ste pozvali Vuka Kostića i glumce na koncert.
– Nismo se čuli, ali svi su pozvani. Volio bih da svi dođu u Sava centar.
