U njemačkom gradu Offenbachu postoji više ćevabdžinica, ali jedna je posebna. To je ćevabdžinica „Kult“ čiji vlasnik je Josip Vidović iz Zenice. E, baš u toj ćevabdžinici svoje slobodno vrijeme kada je u tom gradu provodi najpopularniji i najomiljeniji pjevač Balkana Halid Bešlić.
Ispod 100 kilograma
Neki bi rekli Halid tu provodi vrijeme penzionerski, a on u stvari tu odmara, čita knjige, druži se sa rajom. A, sve to u pauzi između njegovih nastupa. Prema informacijama koje smo dobili Halid je i zvanično u penziji od mjeseca jula ove godine. Međutim, daleko je on od penzije, jer nastupi, koncertriranja su dio njegovog života.
Evo baš preko puta ove ćevabdžinice je stan mog sina Dine i njegove porodice. Kada odvojim vrijeme za sebe onda dođem kod mog prijatelja Josipa, vlasnika ove ćevabdžinice. Malo sjedim, pa se onda ustanem i prošetam, napravim krug oko ove kuće gdje se nalazi ćevabdžinica, da stalno ne sjedim. Josip ne drži alkohol, samo pivu (smijeh), dobre ćevape i meni to sve odgovara – priča nm Halid.
Rekli ste da šetate, da li Vam težina predstavlja problem?
Da, baš tako, zbog prekomjerne kilaže bole me leđa, a posebno kada stojim. Zbog toga na koncertima ima barsku stolicu, ne zbog nekog fola, već psihološki, kada me leđa zabole da mogu da sjednem. Leđa mene odavno bole, tu je i išijas, ali bol u leđima je posljedica debljine. Sada težim 108 kilograma, a trebao bi barem ispod 100 da imam, pa da se bolje osjećam.
Da li će te uspjeti da smršate?
Ne, da li ću moći, već moram. A, kada moram, onda to ubrzo i odradim. Kada sam težio 125 kilograma, ja sam od straha veoma brzo izgubio deset kilograma. Zbog toga što sam prestao pušiti metabolizam mi je totalno poremećen. Moja idealna kilaža bi bila oko 88 kilograma.
Razgovor vodimo pri kraju ove godine, da li ste zadovoljni onim što ste tokom iste ostvarili?
Jesam, kako da ne. Manje sam nastupao nego inače, ali bili su to većinom kvalitetni i veliki koncerti, kako po cijelom regionu, tako i širom Evrope i Autralije. Usput sam spremao i novi album na kojem radim već četiri godine. U stvari više radim album zbor raje koja to od mene očekuje. Danas se ne isplati snimati kompletan album, jer ja to sve sam finansiram, ali ljudi očekuju nove pjesme.
Gdje snimate nove pjesme?
Moj Samir, moj harmonikaš ima vlastiti studio, a miksanje ćemo raditi u Croatia records studiju u Zagrebu. Ali, mene više košta sam boravak u Zagrebu nego samo snimanje, odnosno miksanje u njihovom studiju. Bit će osam novih pjesama i dvije bonus pjesme koje sam već objavio – „Taman je“ i „Ja bez tebe ne mogu da živim“. Mislim da će ovo biti moj zadnji CD koji ću snimiti, jer su nažalost i oni kao i gramofonske ploče izumrli. Kada sam kupio ovo moje zadnje auto, novi Hundaji, krenuo sam da stavim jedan CD da svira, kada ono skontam, auto nema CD playera. Sve samo USB, Bluetooth, dakle izumro CD. Ali sve to ne može biti kao CD, jer ja kada stavim CD da slušam, onda ja merakam.
Sada iskreno, kada ste u automobilu koga najviše volite da slušate?
U suštini ja sam ponikao na staroj narodnoj pjesmi, od sevdalinki do generalno svih starih pjesama. Hajde da kažem ovako, pošto sam se rodio na selu, tu se tada takva muzika i slušala i sve to nekako ostalo u meni. Ono što „zakačiš“ kao djete ostaje u tebi dok si živ. Vremenom sam zavolio rokenrol i to baš onaj pravi. Više domaći rokenroll, jer u stranom ne mogu da baš uživam pošto nisam dobar sa engleskim jezikom. Stari jugoslovenski rokenroll je odličan, jer ovaj novi faktički i ne postoji više. Ipak, moram da priznam da slušam i ove nove novokomponovane pjesme koje izdaje ova mlađa raja, jer među njima baš ima dobrih pjesama i hitova, kao i dobrih glasova. Međutim ima puno više onih koji nevaljaju, ali to je naša današnja estradna stvarnost. Međutim, isto tako je činjenica da ne može svako da pjeva kao Tifa i Bebek, njih dvojica su jedinstvena, isto tako i Davorin Popović, Dado Topić ili Aki Rahimovski. Ja kada slušam Toma Džonsa kao da slušam Safeta Isovića, meni „Delilah“ i „Đulzulejha“ isto dođu. To je vrhunsko pjevanje.
Da li po Vama u Sarajevu postoji muzička scena?
Ne, apsolutno ne. Ne postoji. Danas je drugo vrijeme, bojim se da će se sve to ugasiti. Današnja muzička mladost ništa ne doprinosi, a ni TV stanice ni radiostanice ne rade na tome da sve to malo propagiraju. Puste tu talentiranu djecu na vjetrometinu, da se sami snalaze, a konkurencija je ogromna. Beogradski mediji sve to koriste, napravili su najgledanije muzičke šou programe i takmičenja, i sva naša mladost, svi naši mladi talenti odoše tamo.
Halid Bešlić je „zakon“ kako u BiH, isto tako i u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji… I pored sve te popularnosti ostali ste „normalan“, niste prepotentni, nafurani?
Ja u stvari uživam u normalnosti. Ja sam normalan i volim sve oko mene da je tako. To bi isto bilo kada bi se neko napinjao da bude pametan, a u stvari raja te brzo provali. A, ašćare se vidi da nije pametan. Ili kada neko želi da glumi gospodina i veliku zvijezdu, a to nije. Ja znam da ne mogu nikada da pogriješim ako govorim istinu, ne trebam se ničega onda plašiti. Ja znam da sam popularan među rajom, ali to je onaj Halid koji pjeva i nastupa, a kada sjedim za stolom, sasvim sam kao i svi ostali. Ponekad se ljudi čude tome, ali ja ne mogu protiv sebe.
Volite i pratite sport. Koga bi ste voljeli vidjeti na mjestu selektora nogometne reprezentacije BiH?
Ima dosta tih naših nekadašnjih veoma uspješnih fudbalera, a koji su danas uspješni sportski stručnjaci, treneri. Tu mislim, na Bajevića, Vahu, Osima, Musemića…Volio bi da ti i takvi ljudi preuzmu reprezenataciju. Misimović i Rahimić su bila dva ključna igrača, teško je bilo njih zamjeniti, u reprezentaciji dolazi do smjene igrača, a teško je naći ili sastaviti tim koji bi bio u rangu Njemačke ili neke druge jače reprezentacije u Evropi ili svijetu. Ibišević također tu pripada i teško je njih zamjeniti. Bilo ko da dođe na mjesto trenera bit će mu teško, a prije svega što dolazi i do smjene fudbalera.
U Josipovoj ćevabdžinici se odlično osjeća
Mnogi mladi pjevači pjevaju Vaše pjesme na takmičenjima, pratite li to?
Ma, kada oni pjevaju ja sam u kafani, sjedim sa rajom, a moja Sevda to više gleda, pa mi ona i neki drugi javljaju, ko je šta pjevao. Dobijem ja sve informacije, mada je „Romanija“ teška za pjevanje, kao i „Sevdah se dogodi“, ali mnogi momci vole da je pjevaju.
Da li bi ste mogli biti član žirija nekog muzičkog takmičenja?
Ma, ne nije to za mene. Samo sam bio kod Žike na Grandu, inače Žika i ja smo svirali bas gitaru.
Da li ste već dogovorili Novu godinu?
Da u „Hillsu“ u Sarajevu na Ilidži, a tu sam već nekoliko godina zaredom, doći će i ovi moji iz Njemačke, pa ćemo se družiti i veseliti svi zajedno.
Predškolsko obrazovanje
Kada ste u Njemačkoj, tačnije u Ofenbahu ponajviše se družite sa unucima?
Polako već pričaju i njemački jezik, idu u predškolsko obrazovanje, sada su mi najslađi. Sada ih izvodim u šetnju, mada uvijek malo „cvikam“, da mi se ne istrgnu iz ruku, ali kada smo u parku onda je super.
Da li biste im jednog dana savjetovali da postanu pjevači?
-Tu se ne može nikome ništa savjetovati. Ili imaš talenat ili nemaš, ili si za taj posao ili nisi. Ja da nisam svojevremeno postao pjevač, ja bih se ubio. Toliko sam ja to volio. To je bila moja nenormalna ljubav, zbog toga ja i ne mogu da budem u žiriju. Ovi današnji mladi pjevači ako ne moguda zarade novac u kafani, onda ne treba ni da se bave ovim poslom. To je prva stepenica za veliki uspjeh. Ima pjevača koji odlično pjevaju, ali neće niko da ih angažuje jer nemaju iskustva ili pjevaju salonski. Od rupetina, birtija, do elitnih, vrhunskih dvorana moraš da pjevaš, da bi postao zvijezda.
Jedan ste od rijetkih pjevača koji se ne stidi kafana?
Pa moja generacija pjevača je na taj način i postala. Neki prije nas su imali priliku da se školuju na Radio Sarajevu, išli na raznorazne audicije, imali te neke njihove korespondente, a na te audicije išli su svi od Safeta do Hanke, ali isto tako taj stručni žiri je birao jednog od njih hiljadu. Svi mi koji nismo imali tu šansu snalazili smo se sami. Kada sam ja počeo da pjevam na Romaniji niko živ se nije bavio pjesmom i estradom osim mene. Tako da je kafana bila naša škola učenja i naš uspjeh.
Ambasador Romanije u svijetu
Da li danas možete za sebe reći da ste ambasador Romanije u svijetu?
Ja mislim da jesam, bez lažne skromnosti. Sa Romanije je i nekadašnji političar Milanko Renovica, pa Sejo Bukva, pa golman Sarajeva Miloš Đurković…To su samo od nekih ljudi koji su postali poznati po svojim uspjesima, a koji su sa Romanije. Romanija se laktom naslanja na Sarajevo. Sada imam novu pjesmu koja se zove „Trebević“, a mogla bi biti baš dobra pjesma. Ko god je do sada čuo, rekao mi je da će biti glavna pjesma na albumu, a jedan dio stihova ide ovako: “Na Trebević mjesec pao, pa nije izdržao“…
Opet mi nude Koševo
Da li je došlo konačno vrijeme za sarajevski koncert?
Jeste kao da nije. Ja sam mislio da neću to više raditi, ali eto opet mi nude Koševo. Kada izdam album, a ako bude dobar kao i predhodni onda ću da radim. Pjesma „Romanija“ je tek sad postala hit, nakon četiri godine. Kako bi rekao Kemal Monteno: “Njemu svaka pjesma postane hit, ali treba da prođe pet godina.
Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ / Express
