36 godina od najveće tragedije na našoj estradi – Članovi Crvene jabuke krenuli na koncert, pa nastradali u stravičnom udesu

Danas, 18. septembra, navršava se 36 godina od najveće tragedije koja je pogodila muzičku scenu na prostoru cijele bivše Jugoslavije. U jednom trenutku život je izgubio jedan član grupe “Crvena jabuka”, basista Aljoša Buha, dok je drugi, osnivač benda Dražen Ričl, kojeg su zvali Para, zadobio povrede kojima je podlegao 1, oktobra.

Iz Sarajeva su krenuli na koncert u Mostar, ali do njega, nažalost, nisu stigli. Doživjeli su jezivu saobraćajnu nesreću u Jablanici.

Novinar magazina “Rock” svojevremeno je objavio dirljivu priču o jugoslovenskim muzičarima, koju vam prenosimo u cijelosti.

“Veče 18. septembra je u Mostaru bila neobično toplo. Temperaturu u gradu je podizao i dugo najavljivani koncert sarajevske grupe “Crvena jabuka”. Na stadionu Kantarevac okupilo se oko 1.500 mladih koji su s nestrpljenjem očekivali početak. Po nekom već ustaljenom pravilu, svima je bilo jasno da koncert neće početi u zakazano vrijeme (20 sati), ali kada su tehničari u 20.25 počeli da štimaju razglas puštajući kasetu “Crvene jabuke”, oduševljenje publike na stadionu bilo je očigledno. Svakog trenutka se očekivalo da na scenu stupi popularna grupa i tako započne prvu turneju u svojoj karijeri…

I onda, organizator obavještava okupljene da se koncert odlaže zbog teške saobraćajne nesreće koju su doživjeli članovi “Crvene jabuke”. Punim stadionom odjednom je zavladalo zaprepaštenje, pa muk. Ljudi iz tehničke ekipe počeli su da plaču ne vjerujući da se to zaista dogodilo. Tuga je zahvatila sve.

Spremajući se za put u Mostar, članovi grupe i tehnike su se dogovorili da krenu sa tri automobila i malim kamionom. Ka Mostaru su iz Sarajeva krenuli u popodnevnim satima. Svima su pričali da se raduju koncertu u Mostaru jer im to označava novu etapu u karijeri. Inače, bosansko­hercegovačku turneju Jabuke organizirala je zenička agencija “Atlas”. Pored nastupa u Mostaru zakazani su bili koncerti u Zenici, Bugojnu i Banjaluci…

U prvom autu, fići, koji je vozio Zlatan Arslanagić, bili su još Dražen Ričl i Aljoša Buha. Odmah iza njih u golfu su išli Dražen Žerić, tada klavijaturista i Darko Jelčić, bubnjar. U trećem vozilu zastava 1.500, bili su predstavnici “Atlasa” iz Zenice.

Nešto poslije pola pređenog puta, odmah iza Jablanice, u jednoj oštroj krivini inače opasnog puta, fićo se zanio, skrenuo na lijevu stranu i sudar sa kamionom vršačke registracije je bio neizbježan.

Nekoliko minuta poslije nesreće tuda su prošla druga dva vozila ekipe. Obišli su veću grupu okupljenih ljudi oko smrskanog fiće. Kako su žurili na koncert, nisu imali vremena da se osvrću na nesreću.

Ni sanjali nisu da su njihovi drugovi upravo nastradali. Bilo im je čudno kako je trojka u fići uspjela toliko da im pobjegne.

U Mostaru su lako pronašli stadion gdje će nastupati. Očekivali su da tamo sretnu Paru, Zlaju i Aljošu. Vrijeme za nastup se približavalo i nervoza je sve više rasla. Pala im je na um pomisao da su se prijatelji zadržali negdje da se odmore ili im je guma pukla. Žerić je provjerio u hotelu “Ruža” misleći da zabunom tamo nisu otišli. Dobio je negativan odgovor. Tada mu pada najgora pomisao: da je onaj fića kod Jablanice… Drhtavom rukom okreće broj stanice policije u Mostaru… Nemoguće…

Dražen i Darko odmah kreću ka Jablanici i tamo saznaju stravične detalje: Buha je podlegao povredama koje dobio u smrskanom automobilu, predstojala je borba za život ostale dvojice, Zlaje i Pare koji su bili teško povrijeđeni. Odmah se vraćaju u Mostar gdje su na hirurškom odeljenju Medicinskog centra smješteni njihovi prijatelji. Pred bolnicom nekoliko stotina mladih. Napustili su mirno “Kantarevac” i preselili se pred bolnicu. Nudili su krv i sve drugo što bi pomoglo momcima iz Sarajeva. Ubrzo stižu loše vijesti o Draženu Ričlu. Zadobio je teške povrede glave. Neizvjesna borba za život trajala je cijelu noć. Drugi povređeni, Zlatan Arslanagić bio je nešto bolje. Već ujutro se znalo da je van životne opasnosti.

Slijedeći dan situacija oko Dražena Ričla je i dalje delikatna. Odluka glasi: hitno ga prebaciti na VMA u Beograd. Brzo je pronađen helikopter u Sarajevu, ali vremenske prilike ne dopuštaju njegovo polijetanje. Posle nekoliko sati osiguran je avion koji Dražena prebacuje u Beograd.

Zlatan se, iznad svih očekivanja, brzo oporavljao pa je već u ponedjeljak, 22. septembra, pušten iz mostarske bolnice i liječenje nastavlja kod kuće. Kako smo saznali, 29. septembra, njegova situacija se, popravlja.

Dražen Para Ričl je i dalje na odeljenju intenzivne njege beogradske VMA. Nadamo se da će njegova mladost i volja za životom pobijediti… Pa, “Crvena jabuka” tek ima tako mnogo toga da nam kaže…

P. S. ­30. septembar: Prema podacima koje smo dobili od dežurnog ljekara VMA, zdravstveno Dražena Ričla je veoma ozbiljno.

1. oktobar: Dražen je preminuo. Nije se probudio nakon kome u kojoj je bio dvije nedelje”.

Majka Dražena Ričla, Elvira, je davne 1989. godine, dala intervju za magazin “Ćao”, u kojem je pričala o tragediji:

– Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lijepo. Kad smo se vratili, snaha i brat svratili su kod nas na kafu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu: “Volio bih da se sve ovo odgodi.” Poslije toga, dok smo tako lijepo pričali – jer Dražen je zaista mnogo volio mog brata – moja snaha nam je rekla kako je, još uvijek, interesuje hiromantija (čitanje sa dlana) i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: “Koliko ću ja živjeti?” Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosećanje, znate… – rekla je njegova majka i dodala:

– Jedna moja komšinica, kasnije mi je to ispričala, vidjela je mog Dražena baš tog nesrećnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tu napolju, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvijek opraštao. Baš su ga voljeli. Znao im je dijeliti bombone, kolače… Često je znao izaći i pričati s njima, šaliti se: “Đe si ti, jarane, a?” Oni bi se sjatili oko njega, pa ih se poslije nije mogao otresti. Pratili bi ga do vrata… Kako sam ja, kao i svaka majka, svaki put znala brinuti kad krene na put, Dražen je uvijek dogovarao prevoz od kuće. Ako mu ne bi nešto odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Ja sam ga baš tada, uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala kakva su to kola kojima ide?! Umirio me je riječima: “Zlajin fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim fićom, idem sa Žerom, golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer.” A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom fići, ja stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok: Ne znam, zaista, kako se uopšte i smjestio u fiću… – govorila je Draženova majka.

(Kurir foto – Crvena Jabuka/ Zenica blog)