Psihologija je jedna od onih stvari za koju svi misle da znaju nešto o njoj. Volimo analizirati naše prijatelje, kolege i suradnike, misleći da smo ušli u njihovu psihu i poznajemo je bolje od njih samih.
Ali kao i svaka nauka, i ova ima svoje mitove koje slušamo po cijeli dan i u koje većina ljudi vjeruje… Ovo su samo neki od njih.
3. Samo vjeruj u sebe i uspjet ćeš
Iako je vjeovanje u sebe i svoj cilj generalno dobra stvar, predstavlja se potpuno pogrešno. I to kroz programe i knjige koje nas uče o samopouzdanju.
Samopuzdanje je urezano u naše mozgove već desetljećima. Temelji se na uvjerenju da ćete zbog visokog nivoa samopouzdanja postići više u školi, imati više prijatelja i, općenito, funkcionisati bolje kao član društva. Skoro svaki teen film je zagovornik ove teorije. Loser kojeg niko nikada nije primjetio u školi (iako ide u nju već 5 godina) odjednom otkrije svoj skriveni talenat, svi ga vole, oženi najljepšu djevojku u školi… i žive sretno do kraja života.
Brojne knjige i programi koji će vam pomoći da steknete samopouzdanje se baziraju na ideji da radite što manje – i postignete što više (da li je neko spomenuo: The secret ?).
Radite manje – da bi postigli više. Ova rečenica već objašnjava samu sebe.
Samopouzdanje se ne stiče čitajući knjige o samopouzdanju (popularno vjerovanje), već napornim radom i postizanjem uspjeha (čak i nakon niza neuspjeha) i opet – radom. Nije dovoljno samo željeti – za uspjeh je potrebno i činiti.
Samopouzdanje se generalno pogrešno tumači. Ustvari, tumači se naopako. Velika većina ljudi umjesto da kaže: „Imam mnogo prijatelja i dobar posao – zbog toga moje samopouzdanje raste“, kaže: steći ću samopuzdanje – to će mi pomoći da imam mnogo prijatelja i dobar posao“. Razlika u ova dva mišljenja je ogromna.
Istraživanja čak pokazuju da djeca koja imaju napuhan osjećaj samopouzdanja postaju agresivna kada se njihov osjećaj superiornosti dovede u pitanje.
Bruce Lee nije naučio kako da vjeruje u sebe – naučio je kako da konkretno prebije one koji tvrde ovakve besmislice.
Pazite se – podsvjesnim porukama vam (oni) kontrolišu um!
Ovaj mit se pojavljuje redovnije od letećih tanjira koji su toliko napredni da dođu na našu planetu, ali nikako da skontaju anatomiju čovjekove stražnjice pa moraju kidnapovati pola čovječanstva da je ponovo ispitaju.
Bilo da gledate reklamu za kolu, ili slušate muziku – neko će reći da ako pustite pjesmu unazad, čut ćete poruku sotone, ili ako usporite reklamu vidjet ćete natpis koji traje milisekundu ‘ti si žedan’.
Iako su klasični mitovi o porukama u reklamama i satanskim porukama u pjesmama debunkirani toliko puta da se sve rjeđe spominju – ideja da nam neko kontroliše um je i te kako prisutna. Trenutno najpopularnija tehnika kontrole uma jeste NLP (neuro-lingvističko programiranje), za koju se tvrdi da može neprimjetno ubaciti rečenicu u vaš um, zbog koje ćete uraditi nešto što inače ne bi.
Sve se svodi na isto: oblici komunikacije koji magično mogu zaobići vaš svjesni um i manipulirati vašu podsvijest dok od vas ne ostane ništa više od bespomoćne lutke.
Ovaj mit se ne bi se nalazio u ovom članku da je tačan. Prema tome…
Ne samo da ove (nabrojane) metode ne rade, već ni jedna metoda podsvjesnog usađivanja poruka ne radi. Pored toga, vaš mozak ne može čuti poruku koja se pušta unazad. Sve što čujete je samo plod mašte.
Jedan posebno polularan mit, onaj kada su u kinu puštali podsvjesne poruke „Pij kolu“ i „gladan si“ koje su dovele do ogromne prodaje kole i kokica su zapravo samo krivotvoreni podaci koje su izmislili novinari, iako čak ne postoji nikakav dokaz da se to ikada i desilo.
Neuro-lingvističko programiranje koriste mađioničari i iluzionsti. Tu se nema šta dalje objašnjavati.
Kada bi zaista postojale ovakve metode (koje zapravo funkcionišu), zar ih do sad ne bi ikoristila jedna nacija da osvoji drugu – tako što će im pustiti pjesmu preko radija…
Pustite bijes, osjećat ćete se bolje
Često čujete ovakvu rečenicu: „Ako pustite da se bijes nakuplja, jedan dan ćete samo eksplodirati“. Vrištanje u jastuk, udaranje jastuka, davljenje jastuka se uglavnom smatraju zdravom alternativom od vrištanja, udaranja i davljenja prespore gospođe na kasi u supermarketu.
Dosta psiholoških terapija se vrti oko ove ideje, izudrajte boksersku vreću da ne bi izudarali šefa.
Ima smisla. Zar ne? Naučnici tvrde da nema.
Izražavajući svoju ljutnju, čak i protiv neživih predmeta, uopšte vas ne čini manje ljutim. Ne samo da vas ne čini manje ljutim, već stvara suprotan efekat koji vas za dlaku dijeli od pretvaranja u potpunog psihopatu.
Ljudi imaju nešto što se zove navika. Kad god učinimo nešto zbog čega se osjećamo dobro, želimo to ponoviti – više puta, i sve češće. Navala bijesa je ovisna kao heroin – a kontrolom vlastitog bijesa podsvijesno osjećamo superiornost nad samim sobom (opet, za dlaku blizu da se pretvorimo u potpunog psihopatu), piše Pixelizam
Kada ste posljednji put vidjeli budističkog redovnika koji baca ciglu kroz prozor ili udara jastuk? Niste nikada. Jer puštanje bijesa nas ne čini smirenim.
